Malo bolje kad pogledam svoje fotografije iz toga vremena, bolje rečeno početka vremena kada sam prestala računati, najprije vidim lijepu mladu ženu, svjesnu svoga izgleda, uljuljkanu u narcizam.
Bezbrižnu jer je u zabludi, ne zna da to što joj se razmililo po unutrašnjosti duše, u što se uzda, taj ljepljiva mahovina, samo naizgled lijepo izgleda, ljulja, omađuje, al jedan krivi pokret pri koracanju i tijelo leti po oštoj hridi krivnje i kajanja.

Ta žena je izvan vremena, intenzivno živi svoje hipotetske mogućnosti, ima hipotetsku ljubav, zarađuje hipotetski novac, ali konkretno ga troši. Ona nije rasčistila s prošlošću, nosi ju kao neugodan teret, prazninu koju su ostavili stvarni neprežaljeni gubici koje nadomješćuje nepouzdanim intenzivnim prijateljskim, ljubavnim i obiteljskim odnosima. Silno, silno se želi dokazati. Kači se na druge da ne bi bila sama. Sjećam se jeze koja ju je obuzimala petkom, kada bi popuštao intenzitet radnoga tjedna. Dolazi mir vikenda. Opet će sjediti u svome kvartu na klupi i gledati klinca kako se igra, pričati sa susjedima, oduprati se svaki put njihovoj slici o sebi koja se širi iz sugovornikovih zjenica. Kao neki imaginarni svemirski napad, svaki put mirom pokazuje da je iznad toga, da ju to ne zanima, a zapravo nelagoda čuči i kuha. Do kraja života će pamtiti riječi jedne od susjeda: Svi govore, nije te volio, a ja znam da nije tako, usprotivila sam se, rekla sam im...

Zašto je ta žena odbila računati?

Ne znam, ali znam da se u isti čas kad je otkazala tu nasušnu potrebu našlo bezbroj ljudi koju su neku vitalnu životnu funkciju isključili.
Prvi je bio moja velika virtualna ljubav, trgovac oružja, moćan, snažan duhovit na riječima u dopisivanju. Uživo prestrašeni sjebani štreber koji me se nije usudio dotaći.
Neki dan sam mojoj nećakinji poklonila torbu koju sam kupila za susrete s njim, neki ogroman novac je koštala kao i hlače, košulja.
Ali on je bo lud, ništa nije pomoglo da se on pokrene. Njega je ubio razvod, napravio od njega staru mrtvu krpu, neupotrebljivu, jedina funkcija koja je radila je istinski dar za pisanje, trgovinom oružja zarađivanje novaca i briga o djeci. Strašno je šokantno iznenađujuće kako iza uspješnih poslovnih ljudi, koji imaju znanja, vještine, perfektno govore jezike, često nađeš male prestrašene dječake, koje je život sjebao, koji su odličja odraslih muškaraca odbacili da opet ne bi doživjeli bol, i regresijom se vratili u neku od faza dojenaštva.

Te večeri kada sma se prvi put pokazala s tom sjajnom skupocjenom torbom, sedmi mjesec je bio, vrućina, kazao mi je, pa ajde dođi u moj kvart da vidiš gdje sam, ovdje ima super kafića.
I došla sam, u Vrbik, lijepo zeleno naselje. Cijelu veče smo pili, zadivljeno, zacakljenih očiju me je gledao, izgledao je kao da će me svaki čas uhvatiti za ruku, privući i poljubiti. Dolazila sam u napast da ga uzmem za ruku, potaknem, al narcizam, ona mahovina u meni, nije mi dala. Rugala se trgovcu, čula sam kako cinično govori: ajde frajeru, ako imaš muda, dotakni me.

Nije me dotakao a obožavali smo se, snagom privlačnosti sličnih ljudi, kao u izreci - sličan se sličnom raduje. Na kraju večeri pozvao me je da prošetamo do njegove zgrade, gdje je živio sa starcima. Zreo muškarac, vratio se u mali sobičak kod mame i tate, ponosan na dom svojih roditelja, bez svijesti na perverznost tako nezrelog odnosa, tako regresirajućeg pada.

Novi automobil je imao, neki mali, srednje klase, rekao mi je da ga je kupio na sniženju, smijao se malim novcima. Tako je zvao leasing, bez svijesti da je to nekima konkretan kredit.

Meni je njega nebo poslalo za kušnju. Navukla sam se na dopisivanje, on je riječima znao cijelu mene, koja sam se već odlijepila od stvarnosti, uvući u i imaginarni svijet želje, mašte, neku drugu stvarnost kojom sam liječila sve što u pravom životu nisam imala, odlaskom u samo središte želje. Kada bi ga vidjela, a to se događalo svakih šest mjeseci, bilo je to uvijek pomalo razočaravajuće. Kao buđenje iz sna, odjednom vidiš male stvari, sitnice, koje nisu presudne za život al koje bodu oči, iritiraju.
Zima je bila, na Gornjem gradu, u nekom kafiću smo sjedili i pili vino, uvijek najbolje, on je došao s posla, u radnom odijelu, kravati, glave obrijane, ispričavao se što nije opuštenija varijanta, koju god temu bi dotakli, sve je znao. Štreber. Al vraćajući se, niz Radićevu, snijeg je padao, skliski pločnik odjednom mi je zaljuljao tlo pod viskim potpeticama. Sramežljivo me je dotakao za lakat, kada sam ravnotežu povratila, pustio me je da ukočeno nabadam niz strminu uglancanog kamena viskom potpeticama. Bojao se uhvatit me ispod ruke. Svaki naš susret je završavao tako da sam doma nagrađivala se svima zabranjenim slasticama iz hladnjaka, inače, nedopustivim za konzumaciju u ponoć.
Morala sam unijeti jednak iznos slastica koliko sam konzumirala realnosti.

Nekoliko dana nakon trežnjenja, opet bi se nakačila na dopisivanje, ovisna o mrvicama života koju sam udisala kroz respiratorne aparate interneta.

Na godišnjicu smrti oca moga djeteta, nazvao me jedan njegov prijatelj, organiziran je bio performans u gradu. Kao da je isčitao moju vibru, moje duhovno stanje, pitao je hoćeš doći, dovesti dijete. Ja sam se vukla u potpunoj boli, za kim i čim, samo nebo zna. Taj dan respiratorni sustav nije radio. Ono malo života, odnosno interpretacije života, nestalo je, presušilo, ja sam bila na potpunoj rezervi.
Ali i dalje sam odbila gledati istini u oči.

Ponekad volim gledati reality show Modna kraljica. Zabavlja me. A na čudan način i nadahnjuje. Najmanje me zanimaju jeftine krpice i kako će ih sudionice showa pronaći, kako će se odjenuti, koliko će se uklopiti s temom i slično.

Mislim da to ni njih same ne zanima. Izgleda da je većini interes potrošiti taj odobreni iznos novaca, dokopati besplatnih krpica, malo se zabaviti, biti "na televiziji". Zapravo, dalo bi se puno razglabati o tome što ljude motivira da se prijave u takve emisije.
A isto tako i o nama koje privlači gledati te emisije.

Ja ću iznijeti svoj slučaj.

Počela sam taj reality gledati slučajno vrteći kanale, i naletjela sam na emisiju baš u času kada su snimali stan jedne od sudionica. Zaprepastila sam se što sve ljudi zovu domom. Zaprepastila sam se na tom zornom primjeru kako su naši domovi najautentičnija slika naše duše, kako ne moramo ići vidovnjacima, na psihoseanse, ispovijedi da bismo otkrili tko smo u svojoj suštini. Ili tko je onaj drugi.

Tom stanu koji sam zatekla na ekranu upravo je kamera znatiželjno brojala krvna zrnca, baš je razotkirivala bolnu infantilnost vlasnice, naivnost, ekscentričnost mlade žene koja je svoj dnevni boravak obojila žarkom purpurnom bojom i na nju, da bi agresija bila potpuna oslikala Bubimira. Jeftin namještaj bio je prepun još jeftinijih ukrasa, kao da se kompulsivnom konzumerističkom manijom skupljanja htjela zacijeliti neka neimenovana rana, smještena u pleksusu duše mlade žene.

Druga je u dnevnom boravku imala ogromnu plastičnu igračku, neku životinju koja je mogla poslužiti kao tobogan nejačadi, druge na jeftinim tanjurima natiskale komade bijelih lizika sa surogatom skupih suhomesnatih delicija. Zajedničko svim sudionicama su ormari natiskani s robom, odjećom koja je preuzela ulogu fetiša, bez tih fetiša te žene bi bile bez uporišta, bez temeljne svrhe bivstvovanja, bez obzira gdje te fetiše nabavljali. Konzumeristički raj je svima otvorio svoje dveri, netko svoj izgubljeni integritet krpa na buvljacima, netko u jeftinim bjelosvjetskim markama, netko u brendiranim dućanima.

Ali svima je odjeća postala suvremena globalna mantra, strastvena meditacija kojom se najlakše nalazi privremeni mir, kao u starim kulturama falusoidni simboli na zidovima bili nijemi pokretač i usmjeritelj duha. Konzumerističke dveri dale su svoje alate da svaka duša presliku svoju u svome domu napravi. Možda je to demokracija. A možda i podvala. Veliki ekonomski umovi tako su nas lako kupili, utopili su nas u nama samima.

Jučer sam od hrpe digitalnih fotografija odabrala pedesetak slika otoka i moje nekadašnje kuće, na kojoj je krenulo moje konzumersitičko ludilo, kuće koja je bila preslik moje duše, kuće, koju sam zbog konzumerističke pohlepe na kraju izgubila, prodala da vratim dugove, privremeno.

Kad se suočavam s nečim meni neugodnim uvijek me zaboli u predjelu abdomena, u zdjelici, misli mi se blokiraju, mrvicu zalede pa se izmijenjuju sporo kao usporena power point prezentacija.

Ali, da vidite, to mjesto je kraj svijeta, zaronilo u netipično mediteransko raslinje, zeleno do bola, a iz vazdazelenih brda i nizina niču kamene kućice prekrivene starim biber crijepom. U daljini puca pogled na pučinu, more, svjetionik žmirka.

Vrata na mojoj kući su otvorena pa odmah vidiš sve do dvorišta na drugoj strani, na dvorišnim vratima leluja firanga koju sam kupila na Hreliću, neka brižna žena mi je prodala za male novce šestinsku ogromnu rubaču, uznemirujuće lijepu, na starom lanenom platnu žarko crveni vez, razlio se, kao krv, a na dnu rukom izrađena čipka. Leluja na vjetru, kojega je zbog rijetkog položaja kuće na mojoj verandi uvijek bilo.
A unutrašnjost moje kuće? Sve sam stvari dovukla iz Zagreba. Sve birano. Ništa nije preskupo, sve se utemeljilo na vjeri u ukus, na čvrstoj ruci da se i među jeftinim stavrima nađe zadivljujuća mjera sklada.

Potkrovlje u istom stilu. Poluprazno, uredno, na sred dominira ogroman starinski krevet. Legao bi i maštao o životu. Ma možda i ne bi maštao, naprosto bi postojao, brojao dane u toj novoj stvarnosti, promatrao samoga sebe, sve psihičke i mentalne promjene u prostoru koji je u otklonu od stvarnosti, u prostoru koje je samo po sebi prava utopija.

Ako se zakačiš na to da ćeš ući u trag utopiji, da ćeš ju konzumirati kao gušt iz Zare, da ćeš isprati mozak od samoga sebe, utopija te je dobila. Izgubio si jer si upravo izgubio tlo pod nogama, realnost, jedinu božicu života kojoj bi se moramo klanjati.

Tu je krenuo moj gubitak realnosti.

Na zadnoj slici koju sam odabrala stojim u toplesu, do koljena u vodi, polijevam su punim dlanovima besprijekorne čiste morske vode po licu, lice sam rukama zaklonila, kristalne kapljice padaju po grudima, cijede se niz besprijekornu put, lijepo tijelo žene u takozvanim najboljim godinama.
Nije mi draga ta slika, makar je lijepa. Tko je ta žena unutar sebe same, u svojoj intimi? Koje obmane su joj okupirale razum? Ili je to danas moja projekcija, možda joj sada pripisujem nešto što nije imala, kažnjavam ju zbog svega što joj se dogodilo, jer je izgubila.

Baš nije imala sreće.

Prije otprilike nekoliko mjeseci, jedno jutro sam se probudila i shvatila da sam dužna kao Grčka. Nisam više imala čime plaćati redovne obveze, počela sam obilaziti banke, a one sve redom su mi odbile odobriti novi kratkoročni kredit. Baš sve. Izguglala sam zelenaše, teška srca, poslala mail s OIB-om, i oni me odbiše.

Jedan je posrednik preostao, preko neke bankarice sam došla do njega, čovjek mi je obećao 20 tisuća kuna kod nekog zelenaša. Ali i zelenaš traži ovjerene papire. Na stolu su mi bili nekoliko dana. Sram me je bilo dati direktorici da to potpiše. Potpuno slomljena. U bankrotu. Jedva sam smogla snage da joj dam papire. Nasreću, nadjenuli su si ime koje pozitivan prizvuk ima, pa ona i nije skužila tko su. Ali to je bilo moje dno!

A nije tako trebalo biti. Iznadprosječna primanja imam, mnogi mogu o njima samo sanjati. Prelijepe nekretnine sam imala.

Doista, doista, mogu samo reći da je bogatstvo najveće na svijetu zdrav razum. I kalulator, kao pomagalo. Da svakoga mjeseca kada dobiješ plaću, seljački jednostavno, Srbi bi rekli, prosto ko pasulj, izračunaš prihode i rashode.

Znate koliko dugo ja to nisam radila? Deset godina, deset godina sam imala nekoliko kartica, deset godina sam kupovala po unutarnjem osjećaju koji je varljiv koliko i vrijeme. Danas si čvrst, stabilan, normalan, a sutra u nekom od dućana gubiš glavu, peglaš kartice u uvjerenju da kupovinom otkupljuješ samoga sebe, kojeg znaš da si izgubio.

Deset godina trošila sam intuitivno, razasipala, kupovala jer se od mene očekivalo. Deset godina bježala sam od istine, od sebe, pouzdavala se u doista i nadarenost da do love dođem.

Razasula sam, ne usudim se reći, malo bogatsvo.

Mislila sam ići psihoterapeutu, ali za to sada nemam love, potrošila sam 400 kuna prošli tjedan na jednog vidovnjaka, bacila novac, čovjek je bio zavaran mojim izgledom: kulturna uljuđena gospođa, elokventna, mirna, nadasve pozitivna.

Čim sam ušla lupetao mi je nešto o mužu kojeg sam konačno ostavila, nakon pustih godina, o tome kako konačno dišem svojim plućima. Isti čas sam izgubila volju da mu govorim iskreno, pustila sam da mi ukrade tih 400 kuna.

Danas sam odlučila pisat ću blog, pokušat ću se samoiscjeljivati pisanjem.